HRVATSKI OVČAR
Ovo je hrvatska autohtona pasmina i potječe
od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve.
Ti se psi neprekidno uzgajaju u Hrvatskoj, najviše u plodonosnim
ravnicama Slavonije, od tih dana do danas.
Hrvatski ovčar je pažljiv, radian, žustar i inteligentan
pas velike energije i sa snažnom potrebom za ljudskim drutvom.
Izdržljiv je, otporan na bolesti te skroman u pogledu hrane
i držanja. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je odličan
pas čuvar.
Izgled
Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine
i osnovna boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka
dlaka na nogama i glavi, koja je ponešto nalik na lisičju.
Dlaka na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava. Visina
u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm, a duljina tijela
premašuje visinu za oko 10%. Danas su neki psi i viši;
možda zbog bolje ishrane i lakšeg života - narastu do svog
punog genetskog potencijala.
Tradicionalno, rep se kupira vrlo kratko, a nekupiran, zavinut
je, više ili manje, psu na leđa.
|
Povijest pasmine
Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa
nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno
zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s ovcama
i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti)
spontano se provodila, to je dodatno rezultiralo i s njegovim
skladnim izgledom.
Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - Canis pastoralis
croaticus" iz 1374. godine - pronašao je, u arhivama đakovačke
biskupije "otac pasmine" - veterinar prof dr Stjepan Romić.
U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok
oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom
dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da
je polustrećih i strećih uiju te da je vrlo
dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On također navodi
da su ga hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe
u Hrvatsku iz prvobitne domovine.
Romić je također u arhivi đakovačke biskupije naao važne
dokumente iz 1719, 1737, 1742. i 1752. godine. U svim tim pisanim
podacima opis hrvatskog ovčara potpuno odgovara njegovom dananjem
izgledu i u svima se naziva Canis pastoralis croaticus ili hrvatski
čobanski pas.
Sa sistematskim uzgojnim programom već spomenuti prof Romić
započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije
34 godine rada, pasmina je napokon priznata od strane FCI-a
1969. godine.
Gospodar stada
Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski
pas, do samounitenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar
te pouzdan. Pravi je gospodar svog stada, često trči i preko
leđa ovaca kako bi to prije doao na mjesto intervencije.
Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za rad s
krupnom stokom. Neustraiv u svom radu s govedima, hrabro
kroti i vraća svako odbjeglo grlo, sluajući svaku zapovijed
pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju po imenu i
mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo izuste njeno ime.
Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca se s velikom hrabroću
i na najopasnijeg bika te ustraje u njegovom kroćenju.
U prolosti, hrvatski ovčari često su bili koriteni
za tjeranje krda svinja u jesen na "žirovanje" u ume,
a također, u nekim dokumentima pie da je ova svestrana
pasmina bila koritena prilikom rada s konjima iz đakovačkih
tala.
Hrvatski ovčar može i tjerati i okupljati stoku, a ovisno o
porijeklu (izložbene ili radne linije) varira i njegova želja
za radom. U radu sa stadom možda nastupa sirovije i otrije
od nekih drugih ovčarskih pasmina, ali je vrlo učinkovit. Zna
i ugristi grlo, ali rijetko će pritom napraviti neku tetu.
Ipak, zahtjeva čvrst i dosljedan odgoj, a ta ponekad prevelika
otrina lako se ispravlja vježbanjem.
Psi ove pasmine su vrlo temperamentni i mogu puno lajati tijekom
rane faze kolovanja, no s iskustvom lajat će samo u pravo
vrijeme - te najčeće kad rade sa stokom u ograđenom prostoru,
dvoritu. Ovi psi obično sluaju samo jednu osobu
i potrebno je neko vrijeme da bi čak i vrhunski radni pas počeo
raditi za novog vlasnika. Ako se ne socijalizira u ranoj mladosti,
može biti jako nepovjerljiv.
Hrvatski ovčari se lako odgajaju, ali kao kućni ljubimci bez
ikakva posla mogu postati vrlo lajavi pa čak i problematični.
Ipak, to je lako poučljiva pasmina i shvaća brzo svoj zadatak,
koji obavlja s užitkom.
S oko 3 do 4 mjeseca starosti pastir uzima tene sa sobom
na pau. Obično, uz iskusnog psa, tene ući svoj posao
i za isti je sposobno već s 6 mjeseci.
Prema mom iskustvu, hrvatski ovčari najčešće se koriste da okrenu
stado u željenom smjeru te da istjeraju stado iz usjeva, ali
će također lako vratiti odbjeglo grlo i pomoći u oboru prilikom
odvajanja grla. Na zapovijed glasom, rukom ili tapom pa
čak samo na znak glavom pas će spremno hitati na zadatak.
Kad ne radi, pas je uvijek gospodaru za petama, čeka slijedeću
zapovijed. Često gleda pastira u oči kao da kaže: "A to
ću sad?" Dok ovce preživaju, leži pored pastira ili na
suprotnoj strani stada.
Danas, sve manje hrvatskih ovčara radi sa stokom u rodnoj Slavoniji,
jer su panjaci zamijenjeni usjevima, a stoka je zavezana
u stajama. Budućnost pasmine ipak ne bi trebala biti previe
loa, jer se sve vie koristi u drugim krajevima Hrvatske.
|
[ Nazad na 'Index' ]
|